Sinteriranje u članku od silicij-karbida vezanog na reakciju odnosi se na postupak konsolidacije u kojem se praškasti materijal ili njegovo oblikovano tijelo zagrijava na temperaturu nižu od točke taljenja njezine glavne komponente kako bi se povećala čvrstoća. Kao proces toplinske obrade, sinteriranje se može podijeliti na sinteriranje u čvrstoj fazi i sinteriranje u tekućoj fazi. Prvi se odnosi na sinteriranje čistog čvrstog materijala, a potonji se odnosi na sinteriranje uz sudjelovanje tekuće faze. Prema tom procesu, postoje mnoge metode sinteriranja, a nove metode se još pojavljuju.
Osnovna pokretačka sila za sinteriranje reakcijskih spojeva silicij-karbidnih proizvoda je smanjenje površinske energije sustava, što se postiže migracijom tvari. Glavni oblici prijenosa mase su prijenos masenog toka, prijenos mase u čvrstoj fazi, prijenos mase tekuće faze i prijenos mase u plinskoj fazi. Prijenos mase protoka uključuje plastični tijek i viskozni protok. Mogući mehanizmi prijenosa mase u krutoj fazi, tekućoj fazi i plinskoj fazi su difuzija, otapanje-taloženje i isparavanje-koagulacija.
Postoje mnogi faktori koji utječu na sinteriranje reakcijskih spojeva silicij-karbidnih proizvoda, kao što su veličina i distribucija čestica i integritet kristala. Općenito, što je veličina čestica manja, to je više oštećenja kristala, a što je lakše sinterirati. Tu je i vrsta i količina aditiva. Uloga aditiva je da formira kristal koji aktivira čvrstu otopinu s glavnom fazom sinteriranja, ili da generira tekuću fazu da ubrza proces prijenosa mase, i da kontrolira rast zrna. Osim toga, uvjeti procesa sinteriranja, kao što su temperatura sinterovanja, sustav grijanja i atmosfera, gustoća tijela i tlak vrućeg prešanja, imaju veliki utjecaj na sinteriranje reakcijskih sinterovanih proizvoda silicijevog karbida.
